02 Septembar, 2014, 12:20:16 am *
Dobrodosli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.

Prijavite se korisnickim imenom, lozinkom i duzinom sesije
 
   Pocetna   Pomoc Kalendar Prijava Registracija  

Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi dole
  Stampaj  
Autor Tema: Lektira,pismeni i seminarski radovi...  (Procitano 159573 puta)
0 clanova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #32 poslato: 05 Maj, 2007, 04:18:15 pm »

Daniel Defoe - Robinson Crusoe



Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je  ˝Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka˝ zasnovan je na stvarnom događaju.
To je priča o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici  ˝Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders˝ . Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge ˝Dnevnik kugine godine˝ .   

Nakon bijega od kuće Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piće, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeći se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajući otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voća. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voća, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruća. Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajući razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kući navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveći strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren već nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je već napustila brod. Jedne noći Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.

Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz.
Sacuvana

« Odgovor #32 poslato: 05 Maj, 2007, 04:18:15 pm »

 Sacuvana
Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #33 poslato: 05 Maj, 2007, 04:18:45 pm »

Ernest Hemingway - Starac i more


Bilješka o piscu:
Hemingway, Ernest (1898 - 1961), američki književnik.
Za Prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju iduhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.
U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povjesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću..
Usvojim dijelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici idobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću, koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojega jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.
Podaci iz:  Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.


Santiago:
Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdamana potiljku. Na jagodicama je imao vzagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bijaše svijež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.

Sadržaj:
Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manoline, ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se nližala oluja odlućio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.Iako su od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.
Slijedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Analiza dijela:
Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muće se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove dolaze mračne sile koje mu ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svijestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Ideja:
Hemingway upučuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dječak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

Zaključak:
Iako nesretan, Santiago usprkos svemu postiže moralnu pobijedu prelazeći vlastita ograničenja, svoju starost i nedostatak snage, hrabrošću i odlučnošću.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #34 poslato: 05 Maj, 2007, 04:19:44 pm »

Ivan Gundulić - Osman

Posljednjih godina svog života Gundulić piše složeni ep Osman, koji je, iako sačuvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeću. Iz neutvrđenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15. ) koja je nadopunio I. Mažuranić. Autori starijih i manje uspješnih nadopuna Osmana su P. Sorkočević i M. Zlatarić. I drugo Gundulićevo slavno djelo, polimetrična pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulićevo dramsko djelo, već je on autor i deset drama, kojih se, nazivajući ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gundulić spominje u predgovoru u potpunosti je sačuvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozepina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomično sačuvane. U istom predgovoru Gundulić se odriče i svojih mladenačkih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sačuvano Gundulićevo svjetovno pjesništvo uključuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik sramežljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandice.
Pjesni pokorne kralja Davida sadržavaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teološko-meditativna pjesma Od veličanstva božijeh. Pobožne je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktičnih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gundulić utemeljuje žanr religiozne poeme, koji će nasljedovati I. Bunić, I. Đurđević, A. Kanižlić i dr.
 
Tekst Pjesni pokornih kralja Davida i Gundulićevih kraćih pjesničkih sastava donosimo prema izdanju: Djela Dživa Frana Gundulića, drugo izdanje, prir. Đuro Körbler, Stari pisci hrvatski knj. 9, JAZU, Zagreb 1919.
 
Gundulićev je ep Osman postao predmetom znanstvenog proučavanja tek krajem 19. stoljeća, no to ne znači da je najznačajnije Gundulićevo djelo ostalo nepoznato čitateljskoj publici. Ep je veličan (tekst je pisan krajem 1637. i u tijelu 1638. ), rado čitan i stoga u 17. i 18. stoljeću više puta prepisan. Gundulićevu rukopisu nedostaju dva pjevanja. Nisu poznati razlozi zbog kojih je ostala praznina na mjestu 14. i 15. ili 13. i 14. pjevanja, nakon koje slijedi još pet odnosno šest kronološki povezanih pjevanja. Možda Gundulić nije stigao dovršiti ep, jer umro je 1638. pa možemo pretpostaviti da pjevanja nisu onim redoslijedom kakvim su nanizana pred čitateljem ili su spomenuti dijelovi epa jednostavno izgubljeni. Kako su nepostojanjem tih pjevanja neke fabularne linije ostale nedovršene, svakako je bilo potrebno dopjevati Gundulićevo djelo. Mnogi se likovi više nisu pojavljivali od 16. pjevanja nadalje, a događaji vezani uz njih, a spominjani od 1. do 13. pjevanja, ostali su nepoznati. Dopjevatelji su, upotpunjavajući ep, zaokruživali pojedina fabularne linije. Najpoznatiji dopjev zasigurno je onaj Ivana Mažuranića iz 19. stoljeća.

Gundulićev Osman započinje refleksijom o ljudskoj oholosti.

Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti.

Ista govorna perspektiva poslije prelazi u  razmišljanje o ljudskoj prolaznost. I u njemu autor poziva muze kako bi se uz njihovu pomoć osigurala uspješnost pripovijedanja, a odmah je dan i sažetak epa. U invokaciji se otkriva da je tema epa poraz turske vojske kod h
Hoćima te smrt Osmanova.

 U prvom pjevanju Osman odlučuje nakon neuspjeha u Poljskoj, okupiti novu vojsku da bi povratio narušenu slavu. Zbog nepovjerenja u svoje janjičare, odlučuje objaviti da se sprema na hodočašće u Meku. Svoj je plan izložio najpouzdanijim suradnicima. U drugom pjevanju oni savjetuju što bi trebao učiniti. Osman prihvaća savjete o pronalaženju plemenite žene preko koje bi potomstvom mogao učvrstit prijestolje i o sklapanju mira s Poljacima. Nije prihvatio savjet o pogubljenju svog strica Mustafe koji će mu na kraju doći glave. Ali-pašinu putovanju u poljsku posvećeno je treće pjevanje. Na tom se putu pripovijeda o borbi s Poljacima, romantičnoj ratnici Sokolici koja je zaljubljena u sultana, o Krunoslavi, zaručnici poljskog plemića Korevskog koja se nakon njegova zarobljavanja pridružuje poljskoj vojsci i bori se sa Sokolicom. U šestom pjevanju Krunoslava odlučuje prerušena u ugarskog plemića krenuti u Carigrad, ne bi li otkupila zaručnika koji je tamo zatočen. Istodobno Kazlar-aga traži djevojke za Osmanov harem i doznaje za lijepu Sunčanicu koja živi u srpskom selu Smederevu. Nakon što ju je oteo Osman mu naloži da dovede u Carigrad i Sokolicu. U devetom pjevanju pripovijeda se sukob između Sokolice i poljskog kraljevićaVladislava. Vladislav svladava Sokoličinu družinu, ali je zadivljen njezinom hrabrošću odmah oslobađa. Sokolica obećaje da više neće ratovati po poljskim zemljama i kreće put Carigrada. Slijede pjevanja koje govore o Ali-pašinu dolasku na poljski dvor i uspješnim pregovorima. Ali-paša razgledava slike s prizorima hoćimske bitke. On u bježećim turskim vojnicima prepoznaje i svoj lik. U sljedećem pjevanju govori se kako Lucifer nezadovoljan primirjem šalje u Carigrad demone koji bi uz pomoć hodža trebali pobuniti janjičare i narod protiv Osmana. Pobuna i Osmanova smrt ispripovijedane su od 16. do 20. pjevanja. Pobunjenici zarobljavaju Osmana, svlače s njega odjeću, posjednu ga na kljuse i vode do novoustoličenog sultana, njegova strica Mustafe. Ep završava dugim Osmanovim monologom, u kojem se prisjeća slavnih predaka i žali što mu carstvo otimaju podanici, i naposljetku, njegovom smrću.

Ep je sastavljen od tri glavne fabularne linije: prva vezana uz hoćimsku bitku, druga o putovanjima dvojice turskih podanika Ali-paše od Carigrada do Varšave zbog sklapanja primirja i Kazlar-age od Carigrada do Srbije da bi Osmanu našao ženu plemenita roda. Pripovijedanje ne teče kronološkim slijedom i obrađuje povijesno razdoblje od tri mjeseca. Različitim postupcima integracije u ep su ušli udaljeni povijesni prostori i različito udaljena pripovjedna vremena. Neobična raslojenost potakla je neke povjesničare književnosti na sumnju u jedinstvenost djela. Postoji, naime, tvrdnja da je Osman sastavljen od dviju samostalnih epskih cjelina: Vladislavijade – koja je posvećena  zbivanjima u Poljskoj  i Smrti Osmanove – koja obuhvaća sudbinu mladog sultana.

Osan je u epu prikazan kao lijep čovjek, crnih očiju, sjajne kose i rumenog lica:
  Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Osman se svojim ponašanjem izdiže iznad svojih neprijatelja koji potječu iz kruga janjičara. On im oprašta premda zna za njihovu pobunu i  ne uzima pratnju jer je uvjeren kako mu je carska kruna dovoljna zaštita. Budući da je stavljen u mnoge antitetičke parove kao što su npr. Daut, Mustafina majka pa i sam Mustafa, Osmanu su zajamčene čitateljske simpatije. Mladi ja car dan opisom "nekada" i opisom "sada". Na početku epa opisana govorna perspektiva prati sjaj Osmanove moći:

U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.

Veo na rusnoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrh čela.
         (II, 81-88)

Na kraju ona još više pojačava stanje u kojem se junak našao nakon pobune, kada ga janjičari odvode u Jedi-kulu:

Konj biješe ovi okoš, mladan
go, star, sadnit, tromijeh stopa:
mješte uzde ga bojnik jedan
smuca za oglav konopa.

Tim gologlav car na njemu
tad u kratkoj toj haljini
po prilici i po svemu
viđaše se rob istini.
                     (XX, 49-56)

Poljski kraljević Vladislav predstavljen kao pobjednik u bici protiv Turaka, kao netko tko je u tom trenutku odlučio o Osmanovoj sreći i  kao "sivi soko od sjevera"  prerasta u simbol kršćanske pobjede. On je malo kad izravno uključen u radnju; pojavljuje se kao sudionik u borbi sa Sokolicom, ali je često prisutan u iskazima drugih aktera priče:
…on sam turskoj vojsci odoli
i od nas mrtvijeh gore uzdiže,
i od krvi rijetke proli
od Nestera šire i više.
                     (IV, 61-64)

U epu se javlja i mnoštvo ženskih likova od kojih važnu ulogu imaju tek Sokolica i Krunoslava. Sokolica je opisana kao mlada, hrabra i romantična ratnica koja je zaljubljena u Osmana. Krunoslava je zaručnica poljskog plemića Korevskog. Nakon što ga u hoćimskoj bitci Turci zarobljavaju, ona riskira svoj život, i odlazi u Carigrad da bi ga prerušena u ugarskog trgovca otkupila. Ona time dokazuje svoju doživotnu odanost i privrženost zaručniku.

Stihovi epa večinom su osmerci, ali javljaju se i duži metri (deveterci, deseterci). Rima je unakrsna:

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije
iz Varšave u Carigradu
putujući miran nije;

ne poteži mu ga tjera
želja oglasit kako uzroči,
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.

Analiza retoričkih figura osvjetljava ep u izrazito baroknom svjetlu. Vrlo je često upotrebljavan repertoar stilskih sredstava tipičan za barok. To su hiperbole, personifikacija, metonimija, anafora, gradacija, simetrično nabrajanje, kontrasti, igre riječima i naravno metafora i antiteza. . Gundulić nerijetko upotrebljava i narodnu frazeologiju (bijeli grad, suho zlato, sinje more, vedro čelo, itd. ). Pojavljuju se i stihovi koje prepoznajemo kao stalna mjesta Gundulićeva pjesništva. Dovoljno je spomenuti motiv prolaznosti i motiv slobode, tipičan za Dubravku:

O slobodo slatka i draga,
izvrsno te vik ne ljubi,
ni poznava tvoga blaga
tko te ovako ne izgubi.
         (VII, 113-116)

Jezik Osmana je štokavski jekavski s vrlo mnogo ikavskih i nekoliko ekavskih oblika. Kao barokni pjesnik kojemu je glavna stilska osobina bujnost u izražavanju , Gundulić je morao imati i bogat rječnik, a njegovi nam stihovi pokazuju da ga je i imao.

Najveće Gundulićevo djelo, ep Osman, čija je osnovna tema tursko-turski sukob, genealoški je složen žanr. Pjesnikova oštroumnost prisutna je u svakom stihu da bi čitatelja što više začudila. Misaone riječi o životnoj prolaznosti, o slobodi i ljudskoj oholosti istodobno navode čitača na spoznaju o njegovu mjestu gdje je sve tek trenutak jedan.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #35 poslato: 05 Maj, 2007, 04:20:23 pm »

Franz Kafka - Preobražaj

Bleška o piscu:

Kafka, Franz (Prag, 3. 7. 1883 - Beč 3. 6. 1924), austrijski književnik. Poreklom iz imućne porodice praškog Jevreja. Radi lečenja putovao u Nemačku, Italiju, Francusku, Švajcarsku. Umro od tuberkuloze grla. Kafka je odredio da se njegova književna ostavština nakon smrti spali, ali ju je njegov prijatelj M. Brod ipak objavio.
Neprestano pod pritiskom i u teskobi, poslušan sin autorativnog oca, bolesnik i osamljenik, Kafka već u svojim prvencima otkriva motive i ideje koje će ga mučiti celoga života. Neki se početnčki fragmenti ili prvobitne pripovesti javljaju kasnije kao delovi romana ili kao nove, prerađene celine pokazujući tematski i misaoni kontinuitet. Kafka obogačuje ekspresionizam svojevrsnom zagonetnom simbolikom i aforističkim izrazom. Kafkin svet nije više onaj  klasičnog realističkog romana; likovi su podvrgnuti metodi redukcije sve dok od njih ne ostane golo bezumlje. Njegov čovek je usamljen i uplašen, deo mehanizma čiji mu je sastav nepoznat, a cilj nedohvatljiv. Kafkin pesimizam, koji prelazi u potpunu nemoć pred višim silama i u nihilizam, često prati crni humor, s elementima makabra i dvostruke perspektive. Osnova njegovog stila je jasan, aforističan izraz, doterane realističke pojedinosti i elementi vizija i fantastika. U krajnoj crti njegova metaforička proza ostavlja utisak složene alegorije, za koju nema određenog racionalnog ključa, i svet koji ona sadržava gubi se u beskonačnoj perspektivi alogičnosti, pa se autorove parabole otkrivaju kao zagonetka bez konačne odgonetke.

Odnosi među likovima:

Otac: Odnos oca prma svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom . Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopšte izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio u leđa, a posle umire zbog toga.

Majka: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi videti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio.

Greta:  Greta je jedina u porodica koja stvarno voli  Grogora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Grogor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namerama da je upiše u konzervatoriji, budući da je tako lepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivati, diže ruke s njega.

Tematika:

Kafka u ovom delu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovek,  ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cela porodica ga mrzi i hoće ga se rešiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Uprkos svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, celi njegov svet je mala soba iz koje nesme izaći. Jako se bojao oca koji ga je mrzeo i hteo je učiniti bilo šta da bi ga se rešio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je pogodio jabukom u leđa. Mama ga je takođe volela, ali upravo zbog toga ga nije želela videti jer nije podnela sve to.

Zaključak:

Kafkin je svet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umesto da im koriste pripremaju im neodgodivi mat.
Svet u kome je Kafka vođen i u kome je on živeo jeste onaj Staroga zaveta. On je taj svet napustio, ali ga se nije rešio, transponirao ga je u svoje vreme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. Posebna poruka sveta Starog zaveta jeste apsolutni suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #36 poslato: 05 Maj, 2007, 04:21:01 pm »

Charles Dickens - Oliwer Twist

Beleška o piscu:

Charles Dickens rodio se u Landportu 1812. Srednja i “niža srednja” klasa (kako ih obično nazivaju Englezi), to jest državni činovnici, obrtnici, sitni trgovci itd., živeli su prilično dobro. Siti, zadovoljni, divili su se britanskoj imperiji. Ukratko, bili su to tipični malograđani koji nisu želeli nikakvih promena, zadovoljni trenutnim stanjem. U toj “nižoj  srednoj klasi”, u porodici siromašnoga državnog činovnika, proveo je detinjstvo Charles Dickens. Bio je drugo od osmoro dece. Pouke koje je poneo iz detinjstva ostali su mu u neizbrisivom sećanju do kraja života i bili su presudni za njegov razvoj kao čoveka i pisca.
Rano je upoznao bedu i nemaštinu. Dok je još bio dete, otac mu je zbog dugova dospeo u zloglasni londonski zatvor Marshalesa. Posećivao ga je s majkom i zauvek zapamtio tu ružnu zgradu i jadnike koji su u njoj bili zatočeni. Porodica je zapala u takvu bedu da je i mali Charles morao prekinuti školovanje i zaposliti se kako svi skupa ne bi skapavali od gladi. Posle je u svojim romanima oživeo uspomene na to svoje jadno, prezreno detinjstvo.
Godina 1836. značajna je u piščevu životu. Početkom te godine izlazi mu prva knjiga, Bozove skice, u kojoj je sabrao sve književne tekstove što ih je do sada napisao. Iste godine ženi se Catherinom Hogarth, kćerkom svoga prijatelja i novinskoga kolege. Izašao mu je i prvi mesečni sveščić Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, izvanrednog humorističnog romana. I dalje se nižu uspesi, Oliver Twist, Život i doživljaji Nicholasa Nicklebyja, Stara prodavaonica retkosti, Barnabyjem Rudgeom, David Copperfield i mnogi drugi.
Posednji mu je završeni roman Naš zajednički prijatelj. Smrt ga je zatekla dok je pisao Tajnu Edwina Droodea, u pedeset i devetoj godini, 1871. godine.

O delu:

Radnja, zaplet i rasplet u Dickensovim romanima odvijaju se uglavnom prema klasičnim receptima. Glavni junak, koji je obično uzor kreposti i poštenja, prolazi kroz niz kušnji, hrabro se bori protiv svakojakih ljudskih mana i opačina i na kraju izlazi iz te borbe kao pobednik, a ponajčešće se i ženi odabranicom svoga srca, koja je isto toliko dobra koliko i lepa. Poročni i zli ljudi primereno su kažnjeni, dobročinitelji nagrađeni. Ipak, premda obično unapred znamo kako će neki Dickensov roman završiti i kakva će sudbina snaći njegove junake, slika života koju je pisac naslikao uverljiva je i piastična.
Sve navedeno možemo naći u romanu “Oliver Twist”, koji je napisan kao spoj tragičnih i melodramskih elemenata. On je zapravo literarna kritika društvene situacije, siromaštva, primitivnosti i oštra kritika protiv ustanova za djecu koje izrabljuju i muče do iznemoglosti. Delo nije samo kritika društva viktorijanske Engleske u doba industrijalizacije, već je to i galerija likova, od dobroćudnih plemića, prosjaka, beskućnika, lopova do nakaza i ubojica.

Opis glavnog lika:
 
Oliver Twist bio je bledo, mršavo dete, ponešto niska rasta i sitan.“Međutim, priroda ili nasleđe usadili su bili Oliveru u prsa zdrav i snažan duh, koji se zahvaljujući oskudnoj prehrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati.” Iako je Oliver izvana izgledao slabašno, iznutra je bio vrlo jak, što dokazuju njegove borbe kroz život.
“Nisam ja gad – odvrati Oliver u velikom strahu. - Ja nju ne poznajem. I nemam uopšte sestre, ni oca ni majke. Ja sam siroče, a stanujem u Pentonvileu.”

Pouke i kritike:
Teško bi bilo naći nekog drugog pisca koji je imao oštrije oko da zapazi i najsitnije pojedinosti, i najsićušnije crte. Svi su njegovi prizori i likovi plastični, trodimenzionalni, vidimo ih pred sobom kao u životu. A sve je to začinjeno blagim, divnim, neodoljivim humorom. Taj humor, kojim je na juriš osvojio svoje  sunarodnike, javlja se od vremena do vremena u svakoj njegovoj knjizi i tera čitatelja na smeh, širok, zdrav i radostan.
 “Oliver Twist” sadrži mnoge tipične oznake Dickensovih djela. Knjiga je privlačna za svakoga tko je prvi put uzme u ruke, a oni koji su je jednom već pročitali, naći će uvek u njoj neka poglavlja, prizore i odlomke koje će rado prečitavati te nikad neće zaboraviti lica što se u njoj pojavljuju.
Mislim da se najugodnije i najsigurnije osećao kad je pisao o deci. I tu je bio pravi majstor. Najviše je kod njih volio i najbolje umeo opisati njihovu prirodnost i nepokvarenost. I zaista, tko može ostati ravnodušan na sve one nesreće i zla što snalaze dobrog i naivnog dečaka Olivera od njegovih malih nogu? Dečaka kojega upoznajemo na njegov deveti rođendan, zatvorenog u spremištu ugljena, pa ga pratimo na naukovanju kod pogrebnika, gdje spava među ljesovima, sam kao u grobu, i koji i posle, kad dođe u London, gotovo neprestano živi negde između tamnice i groba. I kako da čitatelj ne zamrzi opakog i lukavog Fagina i njegova grubog i opasnog ortaka Sikesa, dva oličenja zla što nadopunjavaju jedan drugoga!
Ipak, hteo bih napomenuti da se u “Oliveru Twistu” prvi put jasno očituje i jedna Dickensova slabost, a to je sklonost sentimentalnosti koja će mu u daljnjem književnom radu više štetiti nego koristiti. Katkad ni humor ne može odagnati plačno i otužno raspoloženje izazvan u čitaelja.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #37 poslato: 05 Maj, 2007, 04:21:42 pm »

Sofoklo - Kralj Edip

   
Kratak sadržaj:

I. čin: 
Razgovor Tebanskog kralja Edipa s sveštenikom. Sveštenik podseća Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će doneti vesti iz proročišta boga Feba. Dolazi Kreont i govori Edipu da iz njegove zemlje će izaći nevolja kada nađu ubicu svog vladara Laja na čijem prestolu sada stoji Edip.

II. čin:       
Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubistvo i da  se istera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali nije hteo reći. Međutim, na zahtev Edipa ipak je otkrio. Ubica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slep.

III. čin:     
Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umeša Jokasta i razljuti kada vidi oko čegase svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati šta je to uznemirilo njenog muža. U njihvom daljem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svedok ubojstva.
         
IV. čin:       
Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, a i isto da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uveren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta probledila jer je znala ko je Edip.
         
V. čin:       
Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i besom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio vlastitu majku, a ubio vlastitog oca.
         
VI. čin:     
 Saznavši koje je grehe Jokasta napravila obesila se, Edip  je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom isterao iz zemlje sam bez igde ikoga, a Kreont je zavladao Tebom.
 

Tema dela:
Traganje kralja Edipa za istinom njegova porekla.

Ideja dela:
Nemože se pobeći proročanstvu bogova. Svaka nevolja koja se pokuša sprečiti, a ne spreči temeljno kasnije može postati dvostruko gora nego što je prije bila.
 
Glavni likovi:
Edip-glavni lik ove tragedije. On je jedan sasvim normalan čovek što se tiče njegove psihe, ali sticajem okolnosti on postaje bedan i jadan. Edip je radoznao, istinoljubiv, hrabar, snalažljiv, ali i nemože podneti nesreću koja ga je snašla, da je oženio vlastitu majku, a ubio oca.
Jokasta-dobra prema svom mužu, brine se što ga mući, dobro vlada, ali u sebi nosi tugu i bol zbog mrtvog muža i njenog deteta za kojim je cieli život tugovala misleći da je mrtvo, a njeno djete je bio njen muž.
Kreont-veran vladaru, dobar govornik i čovek kojeg narod voli poštuje. Možda on negde u dubini srca želi postati vladar, ali on je svakako lukav, pametan i zna što treba reći u kojem trenutku.
Tiresija-prorok koji uprkos slepoči uz pomoć proročkog vida vidi i zna puno više od ostalih ljudi. Od davno skriva istinu jer zna da će ga razbjesniti njegovog vladara, no netrpi uvrede, a kada govori, uvek ima istinu za obranu.


2.Kralj Edip

1.čin
-svećenik i kralj Edip razgovaraju o zlu koje je stiglo njihov kraj
-dolazi Kreont (Jokastin brat) kojeg je Edip poslao da ode do Feba (Apolona) sa vijestima zašto se to događa i kako to riješiti
-Kreont govori kako je Feb rekao da treba osvetiti prijašnjeg kralja Laja i Edip se raspituje za njega (kako je umro)
-Edip i Kreont odlaze a zbor pjeva Zeusu i Ateni da im pomognu

2.čin
-Edip naređuje da onaj tko zna ubojicu kralja Laja mora to prijaviti, proklinje ubojicu i govori kako će kazna stići svakog tko šuti a nešto zna
-dođe Tiresija po kojeg je po kojeg je Edip također poslao, Tiresija nakon dugog nagovaranja govori da je Edip ubojica kojeg on sam traži
-Edip misli da Tiresija govori gluposti na nagovor Kreonta koji ga po njegovom mišljenju želi svrgnuti s vlasti
-Tiresija govori Edipu kako će svojoj majci biti i muž i sin, svojoj djeci i brat i otac i  ubojica svog oca, zatim odlazi
-zbor pjeva o Tiresijinom proročanstvu

3.čin
-Edip optužuje Kreonta da je nagovorio Tiresiju da mu kaže ona proročanstva, svađaju se, Kreont uvjerava Edipa da on nije u dosluhu s Tiresijom i kaže Edipu ako dokaže suprotno može ga ubiti
-dolazi Jokasta (žena Edipova) i moli Edipa da povjeruje Kreontu, narod također podržava Kreonta
-Kreont odlazi, a Edip objašnjava Jokasti što se dogodilo, Jokasta priča kako je prorok Laju rekao da će umrijet od ruke svog sina
-u razgovoru sa Jokastom Edip shvati da je on ubio Laja ali želi potvrdu pa pošalje po pastira koji je preživio

4.čin
-dolazi glasnik i govori Jokasti kako je Polib Edipov otac koji je vladao i Korintu umro i oni žele Edipa za novog kralja
-Jokasta pozove Edipa iz dvora i glasnik mu kaže da mu je otac odnosno Polib umro
-Edipu je to možda i bilo olakšanje jer ga on nije ubio a tako stoji u proroštvu
-glasnik kaže Edipu kako mu Polib nije otac i kako ga je on dao Polibu nakon što mu ga je dao jedan od Lajevih ljudi
-Edip želi naći tog Lajevog pastira i želi saznati kojeg je roda iako ga Jokasta odgovara od tog nauma

5.čin
-dolazi Lajev pastir i glasnik potvrđuje da je to on
-Edip ga ispituje o sebi, odnosno o djetetu koje je predao glasniku
-sluga (pastir) govori da je on taj dječak Lajev sin
-Edip shvati da je ipak oženjen majkom i ubio oca

6.čin
-Jokasta se objesila, dolazi Edip i skine ju sa užeta, uzme zlatnu iglu sa Jokastine haljine i probode si zjenice, kaže da će sam sebe prognati iz zemlje jer ne želi živjeti proklet u dvorcu (sve to glasnik priča narodu odnosno zboru)
-Edip sam sebe žali slijepog i razgovara sa narodom
-narod savjetuje Edipu da kad već odlazi Kreontu ostavi vlast
-Kreont dolazi i Edip mu zapovjedi da ga progna iz zemlje, ali kreont želi prvo upitati boga što mu je činiti
-Edip želi posljednji put vidjeti Antigonu i Ismenu, svoje kćeri
-na kraju zbor pjeva o tome kako je slavni kralj Edip završio i zbor zaključuje da više neće slaviti nikog tko još nije umro jer se svašta može desiti.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #38 poslato: 05 Maj, 2007, 04:22:24 pm »

Aleksandar Sergejevič Puškin

Pikova dama

Beleška o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6.VI 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. I 1837. godine) Francuza D*Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani. Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.

Kratki sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je s velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali riječima da je Herman Nijemac koji sve radi s računom. Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu groficu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedamput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci . Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski . Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donjele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona. Bakica mu je pomogla da povrati dug rakavši mu one tri karte. i tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jedno kad je bakica išla u šetnju povela je Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu dobacio pisamce koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana. U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposlijetku ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću, ali nije otišao u Lizavetinu sobu već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedamput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom rječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vračajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet, ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije za čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo.Idućeg dana Herman se već spremio i otišao okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedamput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva! vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovo okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio. Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti! Umjesto keca u ruci je držao PIKOVU DAMU !!!.

Karakterizacija likova:

Herman je bio sin Nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spasavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrte u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim promjenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.

Lizaveta je jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman stvarno istinski voli i kako je Herman zaista jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovjetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajući se za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.


Citat riječi stare grofice:
" Dolazim ti protiv svoje volje, ali mi je naređeno da ispunim tvoju molbu. Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije čitava svoga života da više ne igraš! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom..."

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek može vrlo lako ako mu se ukaže prilika promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
Sacuvana

Dacha
Too bad you're fucked up
Vodeći tim
*****

Karma: +29/-4
Van mreze Van mreze

Pol: Muskarac
Poruke: 1069


Dak-mrak!!!


WWW
« Odgovor #39 poslato: 05 Maj, 2007, 04:23:07 pm »

Nikolaj Vasiljević Gogolj - Kabanica


Beleske o piscu:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 20.3.1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21.2.1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije Revizor.Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženjeobilježavaju dalji Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, oriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, aDnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života Večeri na majuru kraj Dikanjke dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima Starinski posjednici; Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kome se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima , Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov, putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.).

Kratak sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza.Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem da samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio i rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je petrovič danas Trijezan. Pomislio je kako će donjesti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo donio je kabanicu a mamurni Petrović pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno mora naručiti novu kabanicu. Ali mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će odted malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nosti pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga zato što mu više nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno drugi činovnici su odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nve kabanice trebao odrzati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grag mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice udjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijević se onesvjestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga ali ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se poupio i otišao. Na povratku kući puhao je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne nočne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice.
Od tada više nitko nije ni vidio ni čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

Karakterizacija likova:

Akakije Akakijevič - Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovič - Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspjeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi. u nekim situacuacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvačajući u kakvoj je situaciji Akakijevič. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti id njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general) - On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan,ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao:da neće to biti malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I usljed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

Dojam o delu:

Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće. Naime neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica. Inače djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.


2. Kabanica

Sadržaj

U jednom odjeljenju u Petrogradu radio je jedan običan mali činovnik po imenu Akaki Akakijevič. Iako su se tamo često mijenjali direktori i viši činovnici, on je uvijek ostajao na svom mjestu kao činovnik za prepisivanje službenih spisa. Bio je zadovoljan svojim poslom i radovao se pri pomisli što će ga sve slijedećeg dana čekati za prepisivanje. Nudili su mu da umjesto običnog prepisivanja, za veću plaću, malo izmjeni tekst, da promjeni adresu i prebaci iz prvog u treće lice. No njemu je to zadavalo previše briga te se brzo vratio starom poslu.
Nije obraćao pažnju na svoje odjevanje ni na zbivanja izvan mjesta gdje radi. Zbog njegovog izgleda, posla i posebno zbog kabanice, bio je omiljena meta šale ostalih činovnika u tom odjeljenju.
“Pregledavši ju dobro kod kuće, on otkri da je na dva-tri mjesta i to baš na leđima i na ramenima ona postala prava razvlaka; sukno se toliko itzlizalo da je postalo providno, a postava se sva raspala... Doista, ta kabanica imala je čudan izgled - prostrani okovratnik joj se svake godine sve više i više  smanjivao, pošto je služio za podšivanje i krpanje drugih njenih dijelova. “ (str. 203)On na to nije obraćao pažnju. No kad su došle hladne ruske zime, vidio je da treba nešto učiniti sa svojom starom, poderanom kabanicom. Vjerovao je da je potrebno samo da je odnese krojaču. No krojač Petrovič mu je izjavio da je nije moguće zakrpati, jer bi se ona raspala čim bi je ubo iglom. Petrovič mu je preporučio da kupi novu postavu i da će mu je on zašiti.
To je Akakija zabrinulo. Nije znao gdje bi mogao nabaviti osamdeset rubalja, što je bila najniža cijena. Doduše imao je oko četrdeset rubalja ušteđevine, no ona je već bila predodređena za nove pantalone, košulje i za plaćanje dugova. Polovicu potrebnog novca, oko četrdesetak rubalja, znao je da će dobiti za nagadu, no nije znao kako dogurati do druge polovice. U mislima je počeo razmišljati čega bi se sve trebao odreći. Odlučio je da više neće večerati, tj. da neće piti čaj navečer, neće paliti svijeću, gazit će što je moguće lakše da ne uništi pete, rijeđe će davati pralji prati rublje da se ne pocijepa…I tako je oko pola godine Akaki štedio i redovito sa Petrovičem posjećivao trgovine sa postavama, raspitivajući se za najjeftiniju. Sve je to podnosio s lakočom kad bi pomislio na sve prednosti nove kabanice. No kad je za nagradu dobio, umjesto četrdeset, još dvadeset rubalja imao je dovoljno za postavu. Kupio ju je i dao Petroviču, koji je pristao da saši kabanicu za minimalnih dvanaest rubalja. Akakiju je najvjerojatnije najsretniji dan u životu bio onaj kad je došao na posao sa novom kabanicom. Na poslu su ga dočekali pljeskom, te se jedan mladi časnik ponudio da časti svih za Akakijevu novu kabanicu. Akakije se tada, navečer u kući onog časnika, prvi put ukljućio u život izvan posla. Sve mu je bilo neobično i pomalo neugodno. Nelagoda mu se povećala kad se vraćao kući mračnim ulicama. Na tom putu napali su ga dva čovjeka i oteli mu kabanicu, pustivši ga ošamučenoga na podu.
Kad se osvjestio, potražio je pomoć kod policajca u obližnjoj ulici no on mu nije htjeo pomoći. Čuvši što mu se desilo, gazdarica ga je savjetovala da treba otići ravno policijskom načelniku. Akakije je to i učinio. Otišao je jednoj važnoj osobi. Morao se prije najaviti, te doći u dogovoreno vrijeme. No u to je vrijeme ta važna osoba razgovarala s nekim svojim prijateljem kojeg nije davno vidjela. Da mu prijatelj shvati kako je on važna osoba, pustio je Akakija da čeka, a kad ga je napokon primio počeo se derati i grditi na njega. Akakije je silno prestrašen pobjegao kući. No tada je vladala jaka ruska zima i on se razbolio. Nakon nekoliko dana je i umro:
“A Petrograd ostade bez Akakija Akakijeviča, kao da ga u njemu nikada nije ni bilo…a već sutradan na njegovom je mjestu sjedio novi činovnik, rastom znatno viši od njega, koji već nije ispisivao slova onako uspravnim rukopisom kao Akakije Akakijevič, nego  mnogo nagnutije i kosije. ” (str. 224)No tu ne završava priča o Akakiju Akakijeviču. Naime nakon njegove smrti u gradu se pojavio neki mrtvac koji je krao kabanice ljudima tražeći svoju. Mnogi su tvrdili da su u tog mrtvaca prepoznali Akakija Akakijeviča. Taj je mrtvac prestao sa krađom kabanica tek nakon što je dobio kabanicu važne osobe:
   “Ha! Eto napokon i tebe! Najzad sam te, ovaj, ščepao za jaknu! Baš mi tvoja kabanica treba! Nisi htio da se zauzmeš za moj, pa si me još i ispsovao - pa daj mi sada svoj!” (str. 227)
Sacuvana

   

 Sacuvana
Stranice: « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 »   Idi gore
  Stampaj  
 
Prebaci se na:  

Pokrece MySQL Pokrece PHP Powered by SMF 1.1.9 | SMF © 2006, Simple Machines LLC Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!