Nekad, u vremena davna, silan velmoža, gospodar tvrdog Sokograda, jahaše kotlinom. Odjednom, smrči se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Oštre čuke. Pa grunu grom i zadrhta zemlja sve do šiljka na surom Rtnju. Poskoči uplaseni hat. Jahač pade s njega i izgubi svest. Kada se gospodar Sokograda osvesti, učini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao na noge da se osloni. Ležao je tako i cekao smrt. Iznenada, začu klokot vodenog ključa. Polako i bolno se pridiže, da se bar žedan od sveta ne rastavi.Kada velmoža prvi gutljaj vode sa dotle vrela nepoznatog popi, u glavi mu se namah sve razbistri. Kad desnicu ruku u vodu stavi, snaga u njoj ozive. Kada to gospodar tvrdog Sokograda vide, onako u odelu gospodskome, okupa se u kladencu, ozdravi odmah, pa se orno vrati u tvrdi grad. Odmah naredi da se kuća nad izvorom digne.

Zamalo proču se glas o vodi isceliteljici na sve četiri strane sveta. Sa svih strana navali kljasto i bogaljasto- oni sto im duša u nosu bejase da na ključu vode vidarice melemom svojim boljkama potraže. Ozdravise mnogi od vode u kotlini meðu Ozrenom i Rtnjem. Oni što su najvise bolni bili, tu i domove izgradiše. 

„Sokobanjski spomenar“ (Todorović S.1998.)